Svoju lakonski srocenu, a ovih dana u hrvatskim opcilima objavljenu odluku o neopozivom raspustanju Nove Hrvatske Desnice, koja ujedno znaci, nakon preko tri desetljeca!, moje povlacenje iz djelatne hrvatske politike i borbe, - niposto nisam donio ishitreno, niti laka srca. Duzan sam, medjutim, pruziti uz tu odluku nekoliko dodatnih razjasnjenja. Nikada ne bih pisao ovakvo pismo vodjen osobnom osjetljivoscu, jer osjetljiv na gluposti, drskosti i nepravdene kritike u bitnom smislu nisam, i nista mi ljudsko nije strano. No, buduci da mi je zbog neprimjerne i nezavrijedjene reakcije mojega Naroda na moj rad, postalo nemoguce i nadalje djelovati na njegovu korist, te da sam u posljedku morao prihvatiti kao izbor povlacenje iz djelatne hrvatske politike - moram potanko razjasniti zasto je tomu tako.
1. STO SAM UCINIO ZA HRVATSKU: EMIGRACIJA
Prvi nesporazum koji je, moj Narode, izbio izmedju Tebe i mene, vezan je uz moje korijene. Rodjen u Zagrebu, poput Matosa postao sam hrvatski nacionalist u Beogradu. Umjesto da shvatis tu sretnu okolnost - da naime mladic, vodjen svojim filozofijskim razmatranjima u posve anti-nacionalistickom smjeru, usred velikosrpskoga okruzja sagleda moralnu pravednost hrvatske borbe, metafizicku istinu nacije, i osvijesti se o svojim vlastitim hrvatskim, zagrebacko-kajkavskim korijenima - postala je ta okolnost kamenom smutnje te izvorom stalnih sumnjicenja.
Prateci Proljece iz Beograda, poceo sam, za sebe, danomice biljeziti komentare i rasclambe toga zbivanja, iz kojih je poslije nastao rukopis Varia Croatica, objavljivan u emigraciji. Imao sam u Beogradu, zahvaljujuci obiteljskim vezama, dobre izglede za"karijeru" sveucilisnog profesora, diplomata, cega god. Nije mi padalo na pamet pristati na kompromise, potrebne za karijeru u kukavnoj komunistickoj i velesrpskoj Juzi. Dapace, digao sam se na otpor rijecju. Cim sam se 1973 nasao u Njemackoj, eda bih izbjegao jugo-robijasnice, povezao sam se s vodecim Hrvatima kakvi su bili Vinko Nikolic i Ivan Jelic. Pisem za hrvatska i njemacka glasila, svjedocim istinu o jugoslavenskom zlu. Povezujem se s Brunom Busicem i njegovim krugom. Na Busicevu zamolbu vodim tzv. “Zidovski odbor za slobodnu Hrvatsku”, s ciljem pomoci nasim zracnim herojima, Zvonku Busicu i drugovima. Osnivamo mjesecnik “Hrvatski List”. Nakon Brunine tragicne smrti, stvaramo Hrvatski Drzavotvorni Pokret, nasu najradikalniju organizaciju, kojoj sam jedan od celnika. Pisem na raznim jezicima, putujem po kontinentima, organiziram sa suborcima akcije, zanemarujem svoj poziv filozofa, s ponosom pronalazim se na pocasnim imenima Udbinih odstrijelnih lista, nabavljam oruzje zbog kojeg mi se sudi, skrivam se po Schwarzwaldu… sve bez ikakve osobne koristi, pa i najobicnije place, uz najvecu zrtvu, s glavom u torbi, s jedinom primislju da cim prije osvane suverena i neovisna Drzava Hrvatska.
Prve sam znakove rusenja proklete jugovine jedva docekao i odmah 1990 doletio u Zagreb, kako bih se stavio na raspolaganje obnovljenoj drzavi Hrvata i Tebi, Narode. Isprva djelujem u HDP-u, a nakon sukoba s novim suradnicima prelazim u Paragine pravase, kojim uredjujem list, da bih ih morao napustiti zbog Paragina zaokreta ulijevo. Slijede Nova Hrvatska Desnica, mjesecnik “Ultimatum!”, serija knjiga, suradnja u medijama (koliko je to god bilo moguce, u borbi protiv stalne cenzure i embarga); izobilje publikacija, najvecim dijelom posvecenih hrvatskoj problematici i hrvatskom boljitku. Tebi sam, Narode, nesebicno ponudio sve svoje snage i sposobnosti, pamet i iskustvo, postenje i strast, ideje i ideale, vizije i volju, upornu i strpljivu, nepokolebljivu kroz cijelu emigraciju te ovih 13 godina zivota u Hrvatskoj.
